Sedim tako za kompijuterom. Umorno zatvaram oci. Nozdrve mi se skupljaju u zelji da udahnu sto manje dima. Upadam u polu san, ali tisana postaje sve glasnija. Toliko glasna da moj vrisak cini sumom.
Uplaseno otvaram oci i zaticem sebe na kraju jednog puta. Ulica kao da je slepa, a opet ima hiljadu putica sto iz nje vode. Da li mi se cini ili se to stvarno zid iza mene rusi?! Pada. Ne mogu nazad, ne mogu se vratiti starom zivotu, starim navikama, prijateljima...Kao da nista sto je bilo pre ne postoji. Kao da je sve izbrisano. Osvrcem se oko sebe. Zid i mnostvo staza i stazica. Sve su naizgled iste. Zagledam bolje. Svaka je skovana od drugacijeg materijala, delici savrseno uklopljeni drugog su oblika i druge boje.. Neki su kameni, crni i ostrih ivica, a drugi kao svileni, svetli, kruznih oblika. Zakoracih na jednu, onu najsvetliju, najlepsu, ali u tom trenu izbi neko silno trnje oko mene, pa se uplaseno vratih na pocetak i pokusah da probijem onaj zid. Zid koji me je sprecavao da osetim neku sigurnost.Krvavih ruku zapitah se: "Kuda?!"
Dok sam tako zaprepasceno stajala na jednom kamencicu umor ponovo poce da me savladava. Oci se same sklapaju, kao da na tren gubim kontrolu nad sobom. Zurno ih pomovo otvaram nadajuci se da cu ugledati svoj topli krevetic i racunar, ali nadjoh se u piramidi. Mrak... Samo se visoki zidovi oko mene mogu nazreti. Ogromno kamenje perfektno izrezbareno nekim cudnim simbolima, pomalo okrnjenih ivica iz kojih je dopirao po koji zrak svetlosti dovoljno jake da mogu nazreti po koji put. Ne znam koji kuda vodi, niti dokle ide, ali neki moram odabrati.
Posle par nesigurnih koraka oko mene se stvara hiljade nepoznatih lica. Ona me saplicu. Zurno preskacem njihove noge, ali ipak padam. Kolena su izderana, clanak uganut, ali ne smem plakati. Moram nastaviti. Samo se pitam: "Kako?!". Uh..Evo me ponovo na nogama, pomalo posrcem, ali ipak idem. "Mogu ja to", tiho sapucem.
Svi nestaju. Opet sam sama. Hodam bez prestanka. Kuda? Ne znam. Dani prolaze kao sati, sati kao minuti, minuti kao sekunde. Strah preovladava sva osecanja u meni. Pogledom prelazim preko svakog kamen zudeci za malo svetlosti. Shvatam da sam se izgublila. Shvatam da ne mogu pronaci izlaz iz sopstvenog uma. Dok ta jeziva tisina sve glasnije vristi sklapam oci kako bih iz njih sklonila suze.
Taj tren je sve promenio. Dani ne, samo jedan jedini trenutak. Brisuci suze gledam zbunjeno. Nalazim se na moru. Ulazim u vodu sve dublje i dublje i davim se. Davim se u tom moru reci, moru lazi i pogrda. Pocinjem da vicem. Placem i vicem. Kad shvatam da je oko mene sve sama pustos, da vicem na more, na planine i pokoju ribicu sto se slucajno tu nasla.
Pogled mi se zadrzava na nebu. Ono je prepuno oblaka i to bas onih sivih, punih kise koja kao da verno ceka da se prolije iz decijeg oka. Sunasce se jedva probijalo i mucno trazilo svoje mesto na tom beskrajnom plavetnilu srece i boli.
Trcim. Zurno. Fanaticno. Umorna, iznemogla i u najmanju ruku zaprepascena sedam na hladan beton na sred tog bulevara slomljenih snova. Iako ne znam kako sam se tu stvorila nista me vise ne cudi. Nista me ne moze iznenaditi. Lezem i sklapam oci u nadi da cu se probuditi kod kuce i ponovo osetiti onu predivnu toplinu i sigurnost.
Za pravo cudo to se i dogodilo. Veselo ustajem iz kreveta sklanjajuci jos upaljen racunar sa nogu, ali pocinjem oseceti ostar bol. Podizem nogavicu, kad se na mom kolenu ucrta jedan mali oziljak. Mali, ali dovoljan da shvatim da nista od onog ne bese san i da stvarno moram da izaberem kuda!
Uplaseno otvaram oci i zaticem sebe na kraju jednog puta. Ulica kao da je slepa, a opet ima hiljadu putica sto iz nje vode. Da li mi se cini ili se to stvarno zid iza mene rusi?! Pada. Ne mogu nazad, ne mogu se vratiti starom zivotu, starim navikama, prijateljima...Kao da nista sto je bilo pre ne postoji. Kao da je sve izbrisano. Osvrcem se oko sebe. Zid i mnostvo staza i stazica. Sve su naizgled iste. Zagledam bolje. Svaka je skovana od drugacijeg materijala, delici savrseno uklopljeni drugog su oblika i druge boje.. Neki su kameni, crni i ostrih ivica, a drugi kao svileni, svetli, kruznih oblika. Zakoracih na jednu, onu najsvetliju, najlepsu, ali u tom trenu izbi neko silno trnje oko mene, pa se uplaseno vratih na pocetak i pokusah da probijem onaj zid. Zid koji me je sprecavao da osetim neku sigurnost.Krvavih ruku zapitah se: "Kuda?!"
Dok sam tako zaprepasceno stajala na jednom kamencicu umor ponovo poce da me savladava. Oci se same sklapaju, kao da na tren gubim kontrolu nad sobom. Zurno ih pomovo otvaram nadajuci se da cu ugledati svoj topli krevetic i racunar, ali nadjoh se u piramidi. Mrak... Samo se visoki zidovi oko mene mogu nazreti. Ogromno kamenje perfektno izrezbareno nekim cudnim simbolima, pomalo okrnjenih ivica iz kojih je dopirao po koji zrak svetlosti dovoljno jake da mogu nazreti po koji put. Ne znam koji kuda vodi, niti dokle ide, ali neki moram odabrati.
Posle par nesigurnih koraka oko mene se stvara hiljade nepoznatih lica. Ona me saplicu. Zurno preskacem njihove noge, ali ipak padam. Kolena su izderana, clanak uganut, ali ne smem plakati. Moram nastaviti. Samo se pitam: "Kako?!". Uh..Evo me ponovo na nogama, pomalo posrcem, ali ipak idem. "Mogu ja to", tiho sapucem.
Svi nestaju. Opet sam sama. Hodam bez prestanka. Kuda? Ne znam. Dani prolaze kao sati, sati kao minuti, minuti kao sekunde. Strah preovladava sva osecanja u meni. Pogledom prelazim preko svakog kamen zudeci za malo svetlosti. Shvatam da sam se izgublila. Shvatam da ne mogu pronaci izlaz iz sopstvenog uma. Dok ta jeziva tisina sve glasnije vristi sklapam oci kako bih iz njih sklonila suze.
Taj tren je sve promenio. Dani ne, samo jedan jedini trenutak. Brisuci suze gledam zbunjeno. Nalazim se na moru. Ulazim u vodu sve dublje i dublje i davim se. Davim se u tom moru reci, moru lazi i pogrda. Pocinjem da vicem. Placem i vicem. Kad shvatam da je oko mene sve sama pustos, da vicem na more, na planine i pokoju ribicu sto se slucajno tu nasla.
Pogled mi se zadrzava na nebu. Ono je prepuno oblaka i to bas onih sivih, punih kise koja kao da verno ceka da se prolije iz decijeg oka. Sunasce se jedva probijalo i mucno trazilo svoje mesto na tom beskrajnom plavetnilu srece i boli.
Trcim. Zurno. Fanaticno. Umorna, iznemogla i u najmanju ruku zaprepascena sedam na hladan beton na sred tog bulevara slomljenih snova. Iako ne znam kako sam se tu stvorila nista me vise ne cudi. Nista me ne moze iznenaditi. Lezem i sklapam oci u nadi da cu se probuditi kod kuce i ponovo osetiti onu predivnu toplinu i sigurnost.
Za pravo cudo to se i dogodilo. Veselo ustajem iz kreveta sklanjajuci jos upaljen racunar sa nogu, ali pocinjem oseceti ostar bol. Podizem nogavicu, kad se na mom kolenu ucrta jedan mali oziljak. Mali, ali dovoljan da shvatim da nista od onog ne bese san i da stvarno moram da izaberem kuda!
Нема коментара:
Постави коментар